Predgovor kustosice o izložbi ”DOM”
Pozvani smo u galeriju na izložbu dviju autorica, Laure Rainbow (Art Studio Laura Rainbow) i Irene Poje Oxenham (Amalgam glass), pod nazivom Dom. Već na samom prilazu prostoru, kroz izloge galerije, ostvaruje se prvi kontakt sa radovima i pogled nudi priču.
Ulazimo u mjesec studeni, mjesec približavanja zime i tim je veća naša želja da se učahurimo u neki nama bliski, topao prostor, intiman i drag. Dom, mjesto gdje smo svoji, sigurni, opušteni. Gdje na vrata dođu neki dragi nam ljudi. Uđu, zadrže se, podijele s nama koji od životnih trenutaka. Laura i Irena pozvale su nas i ovom nam prilikom daju na uvid svoje prostore intime, ali ujedno i interakcije. Djela se smišljaju i nastaju u samotnom procesu, ali bez komunikacije s drugima, ona ne postoje osim za autore same. Obje autorice, svaka na svoj način, nude nam svoju priču o domu.
Laura Rainbow predstavlja se svojim Pticama sreće. Frida, Loza, Jesenka,…to nisu ptice koje slobodno lete nebom, to su monolitne zatvorene forme koje su sletjele u prostor baš zato da se u njemu i zadrže. Da ostvare interakciju, da ih posvojimo. Svaka s imenom, svaka drugačija, bogate teksture i nježnog kolorita, kao da nas zovu da izaberemo svoju miljenicu. Predstavljaju ono materijalno ali i podsjećaju koliko je sloboda važna za ljudsku sreću. No, u ovom domu stanuju i portreti. Oni predstavljaju nas sve, ljude, sa svom paletom osjećaja koju u sebi nosimo, a kojima se prepuštamo unutar svoja četiri zida.
Irena Poje Oxenham nas pak, poziva za blagdanski stol. Stol obilja u pravom smislu riječi. Na njemu se u igri boje i svjetlosti nudi ne samo simbolička gozba, već doživljaj oku.
Laurine ptice nastale su klasičnim i alternativnim tehnikama-raku, sagar, horse hair, obvara. Treba znati ukrotiti taj divlji vatreni plamen, a da bi se dobila ovakva naizgled nježna ptica. Ptica rođena u vatri, na blizu 1000 stupnjeva, a sada ju možemo držati u ruci, posvojiti, unijeti u vlastiti dom. Irenini predmeti također nastaju sudjelovanjem visokih temperatura, tehnikom fuzije. Treba kontrolirati taj proces i efekte koji će nastati, da bismo pred pogledom dobili završni predmet. Pred nama stoje dvije autorice, dvije lijepe žene. No one su i puno više. One su čarobnice vatre, one koje su sposobne ukrotiti čudesnu moć prirode i njenih elemenata te pred sve vas donijeti ovu čarobnu izložbu.
Saša Martinović Kunović
Dom je puno više od prostora u kojem živimo
Često ga pokušavamo objasniti kroz zidove, namještaj ili raspored stvari, ali dom zapravo postoji u onom nevidljivom — u osjećaju koji imamo kad zakoračimo unutra, kad zatvorimo vrata i kad sve napetosti dana odjednom malo popuste..
Dom je mjesto u kojem smo najviše svoji.
Tu skidamo sve uloge koje nosimo vani, tu smo opušteniji, tiši, iskreniji prema sebi. To je prostor gdje nam se vraća mir, gdje se punimo, gdje dišemo bez žurbe. Nekad je to cijeli stan, nekad samo kutak u kojem držimo stvari koje volimo. Nekad je to miris jutarnje kave, a nekad tišina navečer kada sve napokon utihne.
Dom je i u ljudima.
U onima s kojima živimo, ali i u onima koji nam dođu “na kratko”, sjednu, popiju nešto i ostave za sobom trag topline. Dom je u malim razgovorima, u smijehu, u navikama koje se ponavljaju godinama. I u malim ritualima — načinu na koji složimo stol, gdje odložimo ključeve, kojim redoslijedom palimo svjetla.
Za mene je dom dragocijena obiteljska mikrosfera, ona mala i važna.
To je prostor gdje se osjećam najbliže sebi, gdje sve što je važno stane u jednostavne, svakodnevne geste. I baš zato vjerujem da dom čine stvari koje imaju smisla, koje nam donose mir, radost, ili samo tihi osjećaj da je sve na svom mjestu.
Zašto je važno što biramo pokloniti
Ne samo što ćemo nekome dati, nego kakvu poruku taj poklon nosi. U trgovinama je sve brzo dostupno, lijepo zapakirano i spremno za ponijeti. Ali često, kad dođemo kući, shvatimo da to i nije poklon nego još jedan predmet napravljen u ogromnim serijama, isti kao tisuće drugih.
Kod ručno rađenih komada drugačiji je osjećaj. Kad nekome daruješ nešto što je nastalo polako, u procesu koji uključuje ruke, vrijeme, glinu, vatru i ljudsku pažnju, poklanjaš više od predmeta. Poklanjaš namjeru. Poklanjaš nešto što je imalo svoj put — od prvog oblikovanja do trenutka kada ga netko primi u ruke.
Takvi darovi nose toplinu koja ne blijedi nakon blagdana. Oni postaju dio nečijeg doma, nečije svakodnevne rutine, nečijeg malog kutka za koji se vežu uspomene. Poklon ne mora biti velik da bi bio poseban. Dovoljno je da bude iskren, da ima svoju priču i da bude odabran s pažnjom. Zato vjerujem da ručno rađeni predmeti, pogotovo u ovo blagdansko vrijeme, imaju posebno mjesto. Nisu samo dar, oni su mali znak pažnje koji ostaje.